U Maloj kući dječjih prava, Ureda pravobraniteljice za djecu, 9. svibnja 2014. održana je rasprava “Cijepljenje djeteta u kontekstu prava na najvišu moguću razinu zdravlja”. Pravobraniteljica doc. dr. sc. Ivana Milas Klarić organizirala je raspravu kako bi potaknula otvaranje dijaloga o toj važnoj temi, pozivajući stručnjake na pružanje potpune i jasne informacije vezane za cijepljenje djece i europsku praksu, a radi zaštite najboljeg interesa djece.
U raspravi su sudjelovali predstavnici brojnih institucija, liječnici, stručnjaci iz područja zaštite zdravlja i dječjih prava, predstavnici roditelja te udruga pacijenata. Uvodna izlaganja, uz pravobraniteljicu, održale su voditeljica službe za javno zdravstvo u Ministarstvu zdravlja Dunja Skoko-Poljak i ravnateljica Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. sc. Tamara Poljičanin, a raspravu je moderirala savjetnica pravobraniteljice Davorka Osmak Franjić.
Pravobraniteljica je rekla kako i njezin Ured dobiva sve više prijava i upozorenja o tome da pojedini roditelji i udruge pacijenata dovode u pitanje obvezatnost cijepljenja djece prema Programu obveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi, potkrepljujući to strahom od mogućih negativnih popratnih pojava, različitom praksom europskih zemalja u pogledu obvezatnosti cijepljenja protiv određenih bolesti, ali i osobnim uvjerenjima. Istaknula je kako se pravo na cijepljenje smatra pravom djeteta na najveću moguću zaštitu zdravlja, sukladno članku 24. Konvencije o pravima djeteta, što je utemeljeno na stručnim i znanstvenim dokazima da korist od cijepljenja – sprečavanje bolesti, komplikacija i posljedica bolesti te smrti – nadmašuje rizike od mogućih nuspojava cijepljenja. Smatramo da u središtu rasprave o ovom pitanju uvijek treba biti zaštita najboljeg interesa djeteta, što podrazumijeva i obvezu da se javnosti, a osobito roditeljima, osiguraju cjelovite informacije, ali i podrška u brizi o zdravlju djeteta, rekla je pravobraniteljica.
Podsjetila je da brojna istraživanja i podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore u prilog cijepljenju te rekla da je u mnogim europskim zemljama koje nemaju obvezno cijepljenje procijepljenost djece vrlo visoka i kreće se oko 95 posto, što se postiže kampanjama i edukacijom o dobrobiti cijepljenja. U Hrvatskoj, u kojoj je cijepljenje protiv određenih bolesti obvezno, Zakon o zaštiti prava pacijenata roditeljima omogućuje da ne cijepe svoje dijete, ali za to mogu biti prekršajno kažnjeni kaznom od 2000 kuna, a mogu im biti izrečene i mjere prema Obiteljskome zakonu. Stručnjaci upozoravaju da necijepljeno dijete može biti samo ugroženo, ali može ugroziti i drugu djecu, osobito u vrtiću gdje veliki broj djece boravi do deset sati u zajedničkom prostoru.
Voditeljica službe za javno zdravstvo u Ministarstvu zdravlja Dunja Skoko-Poljak objasnila je kako medicinska struka smatra da je cijepljenje najučinkovitija preventivna mjera, navodeći da je, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti cijepljenje obvezno protiv deset bolesti. Programom obveznog cijepljenja u Republici Hrvatskoj propisana je obveza cijepljenja djece protiv: difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka, rubeole, tuberkuloze, hepatitisa B i bolesti izazvanih s Haemophilus influenzae tipa B.
Ravnateljica Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. sc. Tamara Poljičanin prikazala je statističke podatke koji potvrđuju kako su u Hrvatskoj, kao rezultat ovih preventivnih mjera, gotovo potpuno iskorijenjene bolesti poput difterije, hripavca, ospica, poliomijelitisa i rubeole. Među više od 40 tisuća djece koja se cijepe svake godine javljaju se i određene, uglavnom blage nuspojave, koje u vrlo rijetkim slučajevima mogu, nažalost, biti i teške. Ali takve reakcije mogu ponekad izazvati i obični lijekovi poput paracetamola ili ibuprofena, što nije razlog da se ovi inače učinkoviti lijekovi prestanu koristiti, upozorila je.
Može li se u potpunosti roditeljima prepustiti da slobodno odlučuju o tome da neće cijepiti djecu, ako time nanose štetu svojoj, a moguće i drugoj djeci, te ima li država pravo zakonom zaštititi svoje građane od onih koji ne žele prihvatiti obvezu preventivne zaštite koja donosi dobrobit svima, upitala je dr. Poljičanin.
Predstavnica Udruge za promicanje prava pacijenata Đula Rušinović Sunara iznijela je drukčije mišljenje, protiveći se načinu provođenja obvezatnog cijepljenja i prisili, koja uključuje prekršajnu i drugu odgovornost roditelja, jer takvu praksu drži nedemokratskom. Istaknula je kako ne dovodi u pitanje koristi od cijepljenja djece, ali smatra da to treba biti preporuka roditeljima, a ne zakonska obveza.
U raspravi je više puta ponovljeno da je neupitni cilj osigurati visoki postotak procijepljenosti populacije, što je važna mjera za zaštitu čitave zajednice, ali nesuglasje postoji oko toga na koji način postići taj cilj. Upozoreno je kako se u nekim europskim zemljama, zbog smanjenog obuhvata cijepljenjem, ponovno javljaju neke zarazne bolesti, ponekad s fatalnim posljedicama. Možemo li se u tome osloniti samo na informiranje i educiranje roditelja, „bez nametanja obveze“ kako žele predstavnici udruga koje se protive cijepljenju i nisu li slučajevi odbijanja obveznog cijepljenja zasad u nas tek sporadična pojava?
Iznesena su i mišljenja kako naša praksa pokazuje da mnogi roditelji često posve ignoriraju stručne preporuke pa i najozbiljnija upozorenja liječnika (primjerice, ni alarmantne vijesti o opasnostima UV zračenja nisu promijenila navike brojnih roditelja koji ljeti djecu izlažu najjačem suncu bez zaštitne kape i kreme), kao i da edukacije neće pokolebati roditelje koji djecu ne žele cijepiti zbog vlastitih uvjerenja. To je argument zbog kojega mnogi drže da eventualne izmjene propisa i odustajanje od obveznoga cijepljenja djece mogu biti opasne. Da se situacija može pogoršati pokazuju, nažalost, podaci koje je iznio predstavnik Ravnateljstva policije o skokovitom porastu broja prijava protiv roditelja koji odbijanjem cijepljenja čine prekršaj zanemarivanja brige o djetetu. Od samo četiri prijave u 2011., broj prijava porastao je sljedeće godine na 29, da bi u 2013. skočio već na 205 slučajeva.
Pravobraniteljica Ivana Milas Klarić podsjetila je na kraju rasprave da je nužno kvalitetno i cjelovito informirati roditelje o cijepljenju, osigurati djeci najbolju moguću zaštitu zdravlja i ne zaboraviti da je riječ o pravu djeteta, koje treba ostati besplatna usluga dostupna svakom djetetu. Pozvala je također i na redovitu kontrolu kvalitete cjepiva te informiranje javnosti i o tome. Ovom raspravom Ured pravobraniteljice želi pridonijeti sagledavanju ovog pitanja u kontekstu zaštite najboljeg djetetovog interesa i prava na zdravlje, na što se ponekad zaboravlja u žustroj raspravi usmjerenoj najčešće na “pravo roditelja na izbor” hoće li cijepiti dijete ili ne.