Nedavno otkriveni slučaj govora mržnje na nastavi vjeronauka u zagrebačkoj Osnovnoj školi Matije Gupca i dalje je povod za zabrinutost i zahtijeva odlučne poteze. Stoga valja pozdraviti spremnost Ministarstva znanosti i obrazovanja da školi stavi na raspolaganje tim za psihološke krizne intervencije. Moglo se očekivati da će ponašanje vjeroučitelja, koji je na nastavi učenicima govorio da pojedine političare treba ubiti, vrijeđao pripadnike pojedinih naroda i vjeroispovijesti i opravdavao nasilje protiv njih, ostaviti dalekosežne posljedice koje će biti osobito štetne i opasne za njegove učenike. O tome svjedoči i slučaj, o kojem doznajemo iz medija, da su pojedini učenici u međusobnoj komunikaciji putem društvenih mreža grubo vrijeđali i prijetili učenici koja je osudila ponašanje vjeroučitelja.

Mislim da je škola, brzim sankcioniranjem vjeroučitelja i izvanrednim otkazom čim je otkriveno njegovo neprihvatljivo ponašanje, reagirala ispravno i na vrijeme. Također smatram da je dobro što su izjave vjeroučitelja snimljene te je tako omogućeno da se odgovorni suoče sa stvarnim razmjerima štete koju on čini učenicima i da odmah poduzmu potrebne korake da mu se onemogući rad s djecom. Ali sada je također trenutak za daljnje poteze i intervenciju školske stručne službe, uz podršku stručnjaka izvan škole, kako bi se smirile napetosti među djecom i spriječila moguća eskalacija nasilja. Nužno je omogućiti da se djeca u školi osjećaju sigurno. Treba im jasno reći da je dobro to što je učitelj, koji nije u stanju kontrolirati svoje ponašanje i koji ih potiče na mržnju i nasilje, udaljen s nastave jer je on za njih opasan.

Dodatno zabrinjava to što se u javnosti čuju različite interpretacije koje relativiziraju i umanjuju težinu počinjenoga djela, što također može negativno utjecati na djecu i poljuljati njihovo povjerenje u odrasle. Primjerice, teško je razumjeti izjavu da snimka vjeroučiteljevoga govora mržnje, koju smo svi čuli,  ne može biti dokaz u kaznenome postupku zato što je snimljena u „nejavnom prostoru“. Škola je javna institucija u kojoj se odvija odgojno-obrazovni proces, a on mora biti  stručan i podložan kontroli radi zaštite interesa djece. Tako ni učionica, kao mjesto na kojem se zbiva glavnina toga procesa, ne može biti smatrana „nejavnim“ prostorom.

Podsjećam da postupke odraslih u vezi s ovim slučajem prate mnoga djeca u Hrvatskoj pa se moramo zapitati što će naučiti iz toga što vide. Neke reakcije u ovom slučaju, koje su prenijeli mediji proteklih dana, učenike bi mogle navesti na zaključak da je o nasilju bolje šutjeti i da je bolje ne govoriti nikome čemu su sve bili izloženi na nastavi jer će time samo izazvati probleme – svojoj školi, učiteljima ili roditeljima. Ne smijemo ih ostaviti u takvom uvjerenju.

Zato je jako važno cijeloj javnosti, a ponajprije djeci, poručiti da ne smiju šutjeti o nasilju, da se ne trebaju ustručavati prijaviti nasilje i da ih nitko ne smije optuživati i na njih prebacivati odgovornost ni krivnju zbog toga što su progovorili o nasilničkom ponašanju. Isto tako nužno je reagirati i u slučajevima vršnjačkoga nasilja.

Djeca imaju pravo biti sigurna i zaštićena u školi i odgovornost je odraslih da im to osiguraju.

Pravobraniteljica za djecu

Helenca Pirnat Dragičević