U Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu 14. studenoga 2013. otvorena je izložba “Kao Hlapić i Gita – Siročad u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća”, autorice Štefke Batinić. Izložba i katalog prikazuju povijesni razvoj društvene brige o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Hrvatskoj, s pedagoškog, a djelomice i s pravnog te zdravstvenog aspekta. Stotinu godina nakon objavljivanja “Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić, ova izložba pokazuje kako su stvarno živjela siromašna, zanemarena i zlostavljana djeca njezinoga doba.
Na otvaranju izložbe, jedna od recenzentica kataloga “Kao Hlapić i Gita – Siročad u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća” prof. dr. sc. Marina Ajduković istaknula je kako, uz neospornu stručnu vrijednost, on plijeni i stilom koji je napisan te se čita s lakoćom kao uistinu zanimljivo i poučno štivo.
Na otvaranju izložbe bila je i savjetnica pravobraniteljice za djecu Maja Flego.
Iz kataloga izložbe Štefke Batinić:
Hlapić i Gita najpoznatija su siročad hrvatske dječje književnosti. Lik siročeta bio je česta i zahvalna tema u romanima i pripovijetkama za djecu. Njihovi su autori najčešće bili učitelji, koji su gotovo do sredine 20. stoljeća dominirali u hrvatskoj dječjoj književnosti kao najkvalificiraniji i najpodesniji za posredovanje duševne hrane mladom naraštaju. Stoga je pedagoška dimenzija bila važno obilježje hrvatske dječje književnosti – eksplicitnija ondje gdje je očitiji nedostatak književnoga dara autora. Do objavljivanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (1913.) za likom siročeta ili polusiročeta posegnuli su Jagoda Truhelka (Tugomila, 1894.), Vjekoslav Koščević (Sretni kovač, 1895.), Josip Žeravčić (Borba i pobjeda, 1902.), Mihovil Labudić (Bez oca i majke, 1906.) i Branko Vuletić (Bog je otac sirota, 1907.). Njihova fikcijska siročad bori se s raznim nevoljama i u pravilu, uz pomoć odraslih (učitelja i dobročinitelja), uspijevaju postati radišni, pošteni i korisni članovi zajednice. Pritom već u dječjoj dobi ozbiljno i teško rade kao šegrti kod strogih majstora. Siroče i šegrt kao uobičajena i prirodna kombinacija u fikciji imala je itekako uporište u stvarnom životu.