Izbornik
Komentar pravobraniteljice za djecu u povodu tragičnih smrti dviju 16-godišnjih djevojaka

Svaka smrt djeteta zastrašujuća je i duboko potresna te neminovno potiče pitanja o odgovornosti i propustima sustava koji su trebali zaštititi dijete. I slučaj ubojstva djevojke u Malom Lošinju, koje je počinila psihički bolesna osoba, i smrt djevojke u Zagrebu, koja je, prema navodima medija, bila u bijegu iz odgojne institucije, neminovno pokreću takva pitanja. Ona su osobito teška kad se u samo dva dana suočimo s dvije takve tragične smrti djece.

U vezi s tragedijom u Malom Lošinju opravdana je sumnja da su upravo  nedostatno djelovanje i nesuradnja različitih resora pridonijeli ubojstvu djeteta. Krajnje je vrijeme da se zapitamo činimo li kao društvo dovoljno u zaštiti sigurnosti djece te u liječenju, procijeni rizika te poduzimanju mjera prema psihičkim bolesnicima. Pitanje je i štitimo li više ljudska prava osoba s različitim duševnim smetnjama ili ljudi koji ih okružuju, posebice djece, čiji interes bi nam trebao biti prioritet – u skladu s Konvencijom o pravima djeteta koju smo unijeli u svoj pravni poredak.

Na potrebu bolje zaštite prava i interesa djece u odnosu na osobe s duševnim teškoćama upozorili smo i prilikom izrade Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (2014.). Cijeneći ljudska prava duševno bolesnih osoba, svojim prijedlozima smo upozorili da u nekim segmentima nisu dovoljno zaštićena prava djece s kojima te osobe mogu doći u kontakt. Predložili smo da se, radi zaštite interesa djeteta, obveza čuvanja tajne u zdravstvenom sustavu ograniči kad je u pitanju kršenje prava i interesa djeteta ili počinjenje kaznenog djela na štetu djeteta. Predložili smo i da se izjave osobe s duševnim smetnjama sadržane u medicinskoj dokumentaciji, koje se odnose na počinjenje nekog kaznenog djela, mogu koristiti kao dokaz u sudskom postupku u slučaju počinjenja kaznenog djela na štetu djeteta. Predložili smo i da član Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama bude stručnjak psihijatar specijaliziran za djecu i adolescente. Iznijeli smo i niz prijedloga za bolju zaštitu djece s duševnim smetnjama. Niti jedan naš prijedlog tada nije prihvaćen.

Prateći ovo područje uočavamo da zdravstveni sustav, sukladno svojim propisima o zaštiti privatnosti pacijenata među kojima i onih s duševnim smetnjama, ne dostavlja informacije o rizičnom i opasnom ponašanju takvih osoba djelatnicima sustava socijalne skrbi u čijoj ovlasti je zaštita prava i interesa djece, posebice u obitelji. Imamo saznanja da, pozivajući se na propise, djelatnici iz sustava zdravstva ne udovoljavaju upitima djelatnika iz sustava socijalne skrbi čak ni kad je riječ o ovisnicima ili registriranim duševnim bolesnicima koji žive s djecom i već imaju povijest nasilnoga ponašanja. Niz prijava koje zaprimamo odnosi se i na susjedske sukobe i nasilje u kojem nerijetko sudjeluju upravo osobe s duševnim teškoćama, što se u praksi rješava prekršajnim prijavama za narušavanje javnog reda i mira – nerijetko istovjetnim za počinitelja i za žrtve.

Zbog svega toga još jednom upozoravamo na potrebu pažljivije procjene rizika te uske suradnje i koordinacije resora kada je riječ o zaštiti sigurnosti djece. To je posebice važno u slučajevima nasilnih osoba koje su se već ponašale nasilno, bilo da je riječ o obitelji ili bilo kojem drugom okruženju u kojem se nalaze djeca.

Posve je drukčiji slučaj preminule djevojke u Zagrebu, čija smrt predstavlja zastrašujuće upozorenje na nedovoljnu društvenu brigu o djeci koja se zbog različitih problema u ponašanju suočavaju s nizom povećanih rizika i opasnosti.

Već godinama upozoravamo na nedostatnu zaštitu takve djece na svim razinama i u svim sustavima, od odgojno-obrazovnog, do sustava socijalne skrbi i pravosuđa. Ta skupina djece jedna je od najugroženijih u našem društvu, na što, nažalost, ukazuju i tragični događaji poput najnovijega u Zagrebu. Posebno je zabrinjavajuće drastično kršenje brojnih prava i interesa djece sa složenim problemima u ponašanju koja se nalaze u odgojnim domovima. U njima je prisutno vršnjačko nasilje, nedostatan je stručni i tretmanski rad, a dio djece koja imaju i teškoće s mentalnim zdravljem često ondje ne dobiva odgovarajuće liječenje. Također, smještajni kapaciteti u nekim odgojnim domovima u Hrvatskoj ispod su svakog ljudskog dostojanstva.

Djeca često bježe iz tih ustanova, a upravo su tijekom bijega izložena golemom riziku od kršenje svih svojih prava, posebice od strane odraslih osoba koje im za vrijeme bijega pružaju „utočište“. U samom odgojnom domu bjegovima se ne pristupa kao važnom problemu koji se mora prevenirati te se djelovanje svodi na obavijest policiji. Nažalost, ni policija bjegovima i nestancima djece iz odgojnih ustanova ne pristupa s dovoljnom pažnjom te potrage nisu tako intenzivne kao kod nestanaka djece iz obitelji.

U slučajevima djece koja su u odgojnim domovima posebno zabrinjava površna i nedovoljna međuresorna suradnja – zbog toga najviše ispaštaju djeca, a djelatnici tih ustanova osjećaju se usamljenima u svojim nastojanjima. Valja istaknuti da odgovornost za takvo stanje nije samo na djelatnicima, već i na manjkavom sustavu socijalne skrbi koji s postojećim sredstvima i pristupima teško da može učinkovito djelovati. Unatoč povremenoj primjeni „kozmetičkih“ promjena, napretka nema, jer one u sustav ne zadiru dubinski. A kad je riječ o djeci s problemima u ponašanju u odgojnim domovima, čini se kao da ni ne postoji stvarna želja da se zaštita ove ranjive djece značajnije unaprijedi.

Upravo zbog takve zabrinjavajuće situacije, o kršenju brojnih prava djece u odgojnim ustanovama te nedostatnom djelovanju sustava socijalne skrbi na unapređivanju postojećega stanja izvijestili smo Hrvatski Sabor te preporučili Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku da  izradi Akcijski plan za unapređivanje zaštite prava i interesa djece u odgojnim ustanovama. O tome smo obavijestili i Vladu RH. Iako su na tragu naših preporuka započete neke aktivnosti saborskih odbora i nadležnog ministarstva, aktualni tragični slučaj opominje nas da se u rješavanju ovih problema mora raditi brže i odlučnije.

Pravobraniteljica za djecu

Helenca Pirnat Dragičević