Proteklih dana veliku pozornost javnosti privukli su prijedlozi pravobraniteljice za djecu za izmjene Kaznenoga zakona koje se odnose na zaštitu djece od seksualnog nasilja te zaštitu od grubog zanemarivanja roditeljske brige o zdravlju djece.
Konkretno, uključivši se u javno savjetovanje o izmjenama Kaznenog zakona, pravobraniteljica je predložila pet promjena: zabranu izricanja rada za opće dobro osuđenim seksualnim zlostavljačima djece, automatsko izricanje zabrane rada s djecom uz pravomoćnu presudu za seksualno zlostavljanje ili iskorištavanje djece, zaštitni nadzor nad osuđenicima nakon što napuste zatvor, gonjenje po službenoj dužnosti zbog spolnog uznemiravanja djece te uvrštavanje djela grubog zanemarivanja brige o djetetovu zdravlju u kaznena djela.
Seksualno zlostavljanje i seksualno iskorištavanje djece, uključujući dječju pornografiju, predstavljaju teška kršenja temeljnih prava, posebno prava djece na zaštitu i brigu za njihovu dobrobit te zahtijevaju cjeloviti pristup, uključujući progon počinitelja, zaštitu djece žrtava i sprečavanja takvih pojava. To podrazumijeva odgovornost društva da na odgovarajući način osudi, spriječi i onemogući takva djela.
Nažalost, svjedoci smo sudske prakse da se za počinjenje spolnih delikata na štetu djece izriču vrlo blage kazne, kao i da se izrečene kazne zatvora zamjenjuju radom za opće dobro ili uvjetnom kaznom. Ured pravobraniteljice kontinuirano se, još od 2006. godine, zauzima za unapređivanje sustava zaštite djece od seksualnog zlostavljanja te poziva na stvaranje normativne podloge za odgovarajuće procesuiranje, sankcioniranje i nadziranje počinitelja seksualnog nasilja nad djecom. S tim ciljem u nekoliko navrata inicirao je izmjene propisa, uključujući i kazneno zakonodavstvo.
Zabraniti da se seksualnim predatorima izriče kazna rada za opće dobro
Nedavnim izmjenama Kaznenog zakona (NN 118/18), koje su stupile na snagu 4. siječnja 2019., pooštreni su i zakonski minimum, i zakonski maksimum kažnjavanja za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, propisana u Glavi XVII. Kaznenog zakona. Međutim, i dalje je za neka od tih kaznenih djela moguće izreći kaznu zatvora u trajanju do jedne godine (Upoznavanje djece s pornografijom, Mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba; Počinjenje spolnog delikta u prisutnosti djeteta mlađeg od 15 godina; Zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od 15) te, sukladno tome, izrečenu kaznu zamijeniti radom za opće dobro.
Iz izvješća o radu Državnog odvjetništva za 2018. godinu proizlazi da je za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta u 12,5% slučajeva kod osuđujućih presuda izrečen rad za opće dobro. Takvim se presudama zasigurno ne izražava društvena osuda zbog počinjenja kaznenog djela, niti se utječe na počinitelje da ne čine takva djela, niti se jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. A pritom se i djeci šalje poruka da je to što im se dogodilo beznačajni i da odraslima nije doista stalo da ih se zaštiti od ovakve vrste nasilja. Zato smo predložili da se u članku 55. Kaznenog zakona propiše kako se rad za opće dobro ne može izreći za počinjenje takvih delikata.
Obvezna zabrana obavljanja djelatnosti u kontaktu s djecom
Praksa pokazuje i da se vrlo rijetko u presudama izriču sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom. Prema podacima Državnog odvjetništva, u 2018. godini je, od 88 osuđujućih presuda za počinjeni spolni delikt na štetu djeteta, izrečena samo jedna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti. Valja istaknuti da izdržana kazna zatvora ne znači da je osoba uspješno prevladala svoju sklonost da naudi djetetu te je iznimno važno da osoba koja pokazuje pedofilske sklonosti ne dođe u doticaj s djecom, budući da ona na taj način dolazi u iskušenje da ponovi kazneno djelo.
Upravo stoga smo predložili da se u članku 71. KZ-a propiše obveza izricanja mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, kako bi se spriječilo da osuđeni počinitelji spolnog nasilja nad djetetom dolaze u redoviti kontakt s djecom u okviru sustava odgoja i obrazovanja, sporta, zdravstva, socijalne skrbi i drugih djelatnosti. To je ujedno i imperativ koji postavlja Konvencija Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja.
Obvezni zaštitni nadzor nakon izlaska iz zatvora
Predložili smo i izmjenu članka 76. KZ-a, kako bi se omogućilo izricanje zaštitnog nadzora neovisno o visini izrečene kazne te njegovo automatsko provođenje nakon puštanja iz zatvora počinitelja kaznenog djela iz Glave XVII. Kaznenog zakona, osim ako sud izričito uz presudu navede da zaštitni nadzor nije potreban.
Spolno uznemiravanje djece progoniti po službenoj dužnosti
Također smo predložili da se, u slučaju spolnog uznemiravanja djeteta, kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Spolna ponašanja koja dijete dovode u neugodan i ponižavajući položaj poput neprimjerene seksualne primjedbe i prijedloga, neprikladne pažnje, širenja seksualnih glasina, pokazivanje uvredljivog vizualnog materijala, neželjeni fizički kontakt i slično, počinjena od osobe o kojoj dijete ovisi – zbog imovinskog, obiteljskog, društvenog, zdravstvenog ili nekog drugog – ili počinjena zloupotrebom odnosa u provođenju odgojno-obrazovne, sportske, umjetničke ili neke druge djelatnosti, a koje ne spadaju u obilježja drugih kaznenih djela opisana u Glavi XVII. Kaznenog zakona, trebaju se progoniti po službenoj dužnosti.
Grubo zanemarivanje brige o zdravlju – kazneno djelo
Ovom smo prilikom predložili i izmjene u članku 177. Kaznenog zakona, tako da se, uz grubo zanemarivanje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta, inkriminira i grubo zanemarivanje brige o zdravlju djeteta. Naime prema čl. 93. Obiteljskog zakona (NN 103/15) roditelji su dužni i odgovorni skrbiti se o zdravlju djeteta te mu omogućiti korištenje mjera za očuvanje te unaprjeđenje zdravlja i ozdravljenje u slučaju bolesti, sukladno propisima kojima se uređuje zdravstvo i zahtjevima medicinske znanosti.
Nažalost, u praksi se sve češće događa da roditelji odbijaju preventivne i dijagnostičke postupke te liječenje djeteta koje liječnici smatraju nužno potrebnim, primjerice, ne dopuštaju da dijete primi kemoterapiju koja bi mu mogla spasiti život ili bez opravdanih razloga odbijaju cijepljenje djeteta. Time roditelji onemogućuju ostvarivanje zdravstvenih prava djeteta u njegovom najboljem interesu, u skladu s člancima 24. i 3. UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Kako u takvim slučajevima nerijetko druge metode uvjeravanja i prisile roditelja ne daju rezultate, prijetnja kaznenim progonom ponekad predstavlja jedini put da se osigura pravo djeteta na zdravstvenu uslugu koja mu je potrebna i kako bi mu se pružilo pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja.
Međutim, u praksi se događa da se kazneni postupci ne pokreću, i to zbog dosljednog tumačenja odredbe članka 177. KZ-a, u kojem se ne navodi izričito zanemarivanje brige o zdravlju djeteta kao povreda djetetovih prava. Stoga, smo predložili da se ova odredba izmjeni kako bi se izbjegle nedoumice u tumačenju propisa i kako bi se jasno istaknulo da i grubo zanemarivanje djetetovog zdravlja predstavlja ozbiljnu povredu prava djeteta, za koju treba predvidjeti kazneni progon. Smatramo da prednost treba dati informiranju i educiranju roditelja, a kažnjavanje treba biti krajnja mjera, u onim slučajevima kad sve druge mjere motiviranja roditelja ne daju rezultate te je zbog toga ugroženo zdravlje, a ponekad i život djeteta.
Prijedlog izmjena Zakona o kaznenom postupku
Uz izmjene Kaznenog zakona, pravobraniteljica za djecu predložila je i izmjene Zakona o kaznenom postupku kako bi se stvorili preduvjeti za izricanje mjera opreza i prije formalnog pokretanja kaznenog postupka u slučaju postojanja sumnje da je nad djetetom počinjen seksualni delikt ili neko drugo nasilno kazneno djelo. Predložila je i da se proširi katalog mjera opreza novom mjerom zabrane obavljanja djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom, da se mjera opreza zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja dopuni i zabranom posjećivanja određenih događanja poput kulturnog i sportskog događaja na kojem sudjeluju djeca te da se mjera opreza zabrana približavanja određenoj osobi dopuni i zabranom približavanja određenoj skupini ili grupi, primjerice, djeci.
Predložili smo da se o izrečenoj mjeri opreza obavještavaju poslodavci i institucije koje organiziraju djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom, odnosno koje provode mjere za njihovu zaštitu, kako bi oni mogli poduzeti odgovarajuće aktivnosti radi zaštite djece, odnosno, da se tijelo nadležno za provedbu mjere opreza obveže da o izrečenoj mjeri opreza izvijesti i tijelo obvezno za osiguranje zaštite djece te da se izradi zajednički program i plan aktivnosti provođenja izrečene mjere opreza.
Na ovaj način bi se, bez prejudiciranja ishoda kaznenog postupka, zaštitila djeca od moguće ugroze, što je zahtjev koji pred državu postavlja i Konvencija Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja.