Mediji mogu biti iznimno moćno sredstvo u borbi za ljudska prava i protiv nasilja. Mediji imaju snagu pokrenuti našu savjest i potaknuti institucije da djeluju brže i učinkovitije. Ali oni, nažalost, mogu pridonijeti i povećanju patnje žrtava, ako zanemare profesionalne standarde medijskog izvještavanja, osobito one koji se odnose na izvještavanje o nasilju nad posebno ranjivim žrtvama, kao što su djeca.
U medijskom praćenju niza zabrinjavajućih i tragičnih slučajeva nasilja nad djecom, koji su se dogodili u proteklom mjesecu, mnogi su mediji potpuno zaboravili na svoje etičke i zakonske obveze. U brojnim slučajevima otkrili su identitet žrtva nasilja, najčešće tako što su otkrili identitet njihovih roditelja. S time su povećali njihovu ranjivost, izložili ih znatiželji čitatelja i, pod izlikom da rade u interesu javnosti, zapravo su tek udovoljavali znatiželji publike.
Također su mnogi i prekršili Zakon o elektroničkim medijima koji (u članku 12.) izričito zabranjuje objavljivanje informacije kojom se otkriva identitet djeteta uključenog u slučajeve nasilja, bilo kao žrtva, počinitelj ili svjedok. Vjerujem da će Vijeće za elektroničke medije utvrditi koji su nakladnici prekršili tu odredbu i da će reagirati u skladu sa zakonom. Međutim, doista zabrinjava da je toliko mnogo urednika jednostavno zaboravilo na zakon. Mnogi su, nažalost, zaboravili i na etički kodeks novinara, koji upravo ističe odgovornost za zaštitu žrtve.
Valja priznati da je ipak bilo i novinara koji nisu zaboravili na profesionalnu etiku pa i onih koji su svoju društvenu i moralnu misiju odlučili i objasniti javnosti. Učinio je to glavni urednik portala Slobodne Dalmacije Marin Katušić u tekstu pod naslovom “Slobodna Dalmacija neće objaviti fotografije i identitet monstruma s Paga, važno je da razumijete zašto”, za koji mislim da bi ga trebao pročitati svaki novinar i urednik. Objašnjavajući zašto ne treba objaviti imena osoba koji su počinitelji nasilja nad vlastitom djecom, napisao je:
“Njihova imena ne trebate znati, a provlačenje fotografija onog koji im je učinio ovo nezamislivo zlo po medijima (internet sve pamti) jednog dana samo će im otežati proces oporavka. Neobjavljivanjem njegova identiteta ne štitimo nasilnika, već njegove žrtve.
S druge strane, itekako je bitno da o slučaju pišemo te da se istraži svaki njegov detalj. Vrijednost tekstova koje objavljujemo nije u tome da vidite lice nasilnika ili balkon s kojeg je bacao djecu. Oni će imati smisla samo ako stvore javni pritisak na institucije da urede bolji sustav, potaknu centre za socijalnu skrb da vrše bolju kontrolu, inspekcije da pronađu odgovorne, a građane da na nasilje i nebrigu za djecu reagiraju prijavama, a ne okretanjem glave.“.
Svakako podržavamo nastojanja medija da izvještavaju o obiteljskome nasilju i odlučno se zalažu za pravovremeno sprečavanje nasilja, odgovorno i žurno postupanje institucija, primjereno kažnjavanje nasilnika te za zaštitu i pružanje podrške žrtvama nasilja. No, pritom i nakladnici, i urednici, i novinari moraju biti svjesni da je riječ o vrlo osjetljivim slučajevima koji mogu dodatno izložiti žrtve, osobito djecu, sekundarnoj viktimizaciji te ozbiljno ugroziti njihovu dobrobit.
Zato pozivam sve novinare, urednike i nakladnike da razmisle kako će njihove objave utjecati na djecu – danas i nakon što ih godinama budu pratile i vezivale se uz njihova imena na internetu – i da uvijek vode računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djece. Pozivam ih da koriste svoju moć kao doprinos podizanju svjesnosti o pogubnosti nasilja i svijesti o mogućnostima sprečavanja svakog nasilja te o obvezama države i društva u tome. Tako će doista biti vrijedna podrška ostvarivanju ljudskih prava djece.
Pravobraniteljica za djecu
Helenca Pirnat Dragičević