Uz Međunarodni dan osoba s invaliditetom 3. prosinca, pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić naglašava važnost poštovanja prava djece s teškoćama u razvoju. Hrvatski pravni sustav svojim im propisima nastoji osigurati jednakost i nediskriminaciju pa ipak, pojedinačni incidenti i brojne prijave Uredu pravobraniteljice svjedoče prvenstveno o nedovoljnoj senzibiliziranosti društva za potrebe i prava te djece, kao i o manjkavoj implementaciji zakona.
Najveća prepreka koja otežava integriranje djece s teškoćama u razvoju nije njihovo oštećenje, već kombinacija socijalnih, kulturalnih i fizičkih prepreka te negativnih stavova s kojima se svakodnevno susreću. Zato je važno poticati političku volju i obvezu države da u praksi trajno propituje i primjenjuje najučinkovitija rješenja koja pridonose preveniranju ili ublažavanju posljedica teškoća u razvoju, kao i uklanjanju predrasuda.
Nejednak tretman počinje od samog rođenja djeteta s teškoćama. Roditelji su pritom najčešće prepušteni sami sebi, uz minimalnu pomoć institucija, u iscrpljujućoj i često obeshrabrujućoj potrazi za jasnom informacijom te odgovarajućim pružateljem zdravstvenih, socijalnih, obrazovnih i svih ostalih usluga koje su drugoj djeci lakše dostupne. To je posebice izraženo u manjim mjestima gdje nema dovoljno stručnjaka koji bi im mogli pomoći.
I dalje je brojnoj djeci s teškoćama u razvoju onemogućeno integriranje u redovne odgojno-obrazovne ustanove, zbog prevelikog broja djece u vrtićkoj skupini ili razrednom odjelu te zbog arhitektonskih, kadrovskih i drugih prepreka. Zbog nemogućnosti školovanja u svojoj sredini djeca s teškoćama prekidaju školovanje ili ih se izdvaja iz obitelji i šalje u ustanove za djecu s teškoćama.
Djeca s teškoćama često ne dobivaju odgovarajuću zdravstvenu skrb, tri do četiri puta su izloženija fizičkom i seksualnom nasilju u odnosu na svoje vršnjake bez teškoća, uskraćena im je mogućnost druženja s vršnjacima i kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, nemaju priliku sami govoriti o svojim potrebama i zalagati se za svoja prava te se od najranijeg djetinjstva susreću s diskriminacijom i ignoriranjem.
Da bi se ostvarilo njihovo puno uključivanje u život zajednice neophodna im je podrška, i stručna i ljudska. Podrška je potrebna djeci s teškoćama, njihovim roditeljima i braći i sestrama, učiteljima i odgojiteljima koji rade s djecom s teškoćama. A svima nama potrebno je stalno podsjećanje da ono što definira dijete s teškoćama nije njegovo osobno tjelesno, mentalno, intelektualno ili osjetilno oštećenje nego njegovi preostali potencijali.
