U Večernjem listu od 20. prosinca ove godine, na str. 33, novinarka Ivanka Toma piše: “Pravobraniteljica brani djecu od Kujundžića, Josipovića i Kolinde umjesto od gladi”. U tekstu, doduše, ipak zaključuje “načelno gospođa pravobraniteljica ima pravo”. Što onda Tomu zapravo smeta?
Načelno (a kad god treba i vrlo konkretno), uputila sam apel svim stranačkim kandidatima, te preporuku Državnom izbornom povjerenstvu. Upozoravati na povrede prava djece tijekom predsjedničke kampanje sigurno jest moj posao, posebice kada je korištenje djece daleko od pojma „slučajno“, a što, za razliku od Tome, neki novinari pravilno prepoznaju kao dio moga posla. Pa tako, na primjer, u istim novinama, na isti dan (Večernji list, 20. prosinca 2014.) Tomina kolegica Renata Rašović, komentirajući kampanju, navodi „o čemu je ponešto već rekla i pravobraniteljica za djecu, ali tko bi nju čuo“.
Novinarku Tomu nadalje muči zašto nisam “…jednako žestoko reagirala” na pitanja gladne djece. Zašto se nisam zainteresirala što je na jelovnicima jaslica i vrtića i zašto ne apeliram da se djeci daje zdrava hrana? Toma prigovara zašto ne obilazim sudove i zašto se ne raspitujem o oduzimanju roditeljske skrbi i postupcima posvojenja.
U Izvješću o radu pravobraniteljice za djecu za 2014. godinu novinarka Toma moći će, ako to bude htjela, detaljno čitati o svim navedenim temama. Kada bi Toma umjesto da površno “zaviruje” na moju službenu stranicu upotrijebila nužne alate profesionalne etike te korektno obavijestila javnost, onda bi mogla navesti i sljedeće:
O temi siromaštva Odbor za prava djeteta UN-a dao je preporuku Republici Hrvatskoj. U više navrata od tada izvijestila sam javnost o preporukama tog odbora, posebno onima koje se odnose na zaštitu djece od siromaštva i osiguranje dječjega proračuna, a isticala sam ih i u javnim nastupima. Mnogi mediji to su prenijeli, a upravo Večernji list nam je dao najviše prostora na svojim stranicama: 30. listopada 2014., na str. 2, objavio je twittervju “Da bismo djecu zaštitili trebamo dječji proračun”, prenijevši vjerno moje izjave, kao i 11. studenoga, na str. 30, u opsežnijem tekstu “Gladna djeca i kod nas žive iza vrata susjednog stana”. Više objava u elektroničkim medijima, naročito na radiju i portalima, ali i na televiziji, bilo je potaknuto slučajem u Belom Manastiru, kad je učiteljica platila školski obrok za svog učenika jer mu to roditelji nisu mogli priuštiti, ali i u povodu objave UNICEF-ovog istraživanja o siromaštvu, u Hrvatskoj i globalno, o čemu sam se javno više puta očitovala.
Očekivati da Toma profesionalno i kolegijalno prati ostale medije u Hrvatskoj, možda je previše. No, začuđuje činjenica da Toma ne prati novine za koje piše. A da je “svoje” novine samo površno prelistala, kao što po vlastitom priznanju površno “zaviruje” u moje službene stranice, pošteno bi zaključila da njezine tvrdnje jednostavno nisu istinite.
Pravobraniteljici za djecu apel predsjedničkim kandidatima nije bio način vlastite (osobne) promocije, kako to sugerira Toma. Motiv mi je bio zaštita prava djece. No, neću licemjerno tvrditi da mi nikada nije cilj pojaviti se u medijima. Dapače. Jedna od mojih temeljnih ovlasti i dužnosti kao Pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske jest upravo promicanje prava djeteta. To je, priznat ćete, gotovo nemoguće ako se baš nikada i nigdje medijski ne eksponiram.
Ostaje pitanje što je bio motiv novinarke Ivanke Tome? Nesporno je da Toma ima pravo na dojam te kritiku osoba koje obnašaju javne dužnosti. Međutim, kad zađe na područje činjenica, onda je Tomina tvrdnja o mom radu gotovo neobjašnjiva: “…dok o gladnoj djeci, nismo čuli nijedne njezine riječi“. Zar Toma ne čita barem novine za koje piše? Ili se ne sjeća jednog od temeljnih pravila novinarstva: kad nešto pišeš – provjeri, provjeri, provjeri!
Pravobraniteljica za djecu
Ivana Milas Klarić