U Maloj kući dječjih prava 6. prosinca 2018. održan je stručni skup „Deinstitucionalizacija i transformacija ustanova za skrb o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi – između želja i stvarnosti“, na kojem su predstavljeni rezultati višegodišnjeg istraživanja Ureda pravobranitelja za djecu o kretanju broja djece i mladih na smještaju, boravku i organiziranom stanovanju u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi te u centrima za pružanje usluga u zajednici. Stručni skup pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević organizirala je kao još jednu aktivnost u sklopu obilježavanja 15 godina postojanja Pravobranitelja za djecu u Republici Hrvatskoj.
Ured pravobranitelja za djecu od početka svoga rada 2003. posebnu pozornost posvećuje zaštiti prava djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a od 2010. godine sustavno prati i kroz istraživanje kako se u Hrvatskoj odvija proces transformacije sustava skrbi o djeci i deinstitucionalizacije[1], kako bi se svakom djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi osigurali uvjeti za odrastanje u obiteljskim uvjetima.
Rezultate istraživanja, provedenog od 2010. do 2017. godine u 20 ustanova koje skrbe o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, predstavile su njegove voditeljice savjetnica pravobraniteljice za djecu Lidija Petrović i dr. sc. Maja Laklija sa Studijskog centra socijalnog rada, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Rezultati pokazuju trend pada broja djece i mladih koja se nalaze na smještaju i organiziranom stanovanju u razdoblju od 2013. do 2016. godine, međutim, u 2017. taj broj je počeo rasti. Tako je na kraju 2017. godine broj djece i mladih u institucionalnoj skrbi bio 818, što je za 3,7% više u odnosu na kraj 2016. U navedenom broju je 708 djece (i 110 starijih od 18 godina), a posebno zabrinjava to što je među njima čak 208 mlađih od sedam godina. Upravo u toj dobnoj skupini uočen još veći porast u odnosu na 2016. godinu, koji iznosi čak 13 posto. (U 2016. bilo ih je 184 ili 24 djece manje).
Od 2014. do 2017. godine zamijećen je kontinuirani rast broja djece i mladih kojima je, prema Zakonu o socijalnoj skrbi, priznata usluga privremenog smještaja. Raste i broj djece i mladih na dugotrajnom smještaju, kojim je u 2017. bilo obuhvaćeno 309 korisnika. Na smještaju u institucijama najzastupljenija je dobna skupina djece od deset do 18 godina.
Zabrinjavajući je podatak da je tijekom 2017. godine porastao broj djece koja su iz udomiteljskih obitelji smještena (ili vraćena) u institucije, a to su u najvećem broju djeca u dobi od 10 do 18 godina. Uvažavajući činjenicu da mnoga djeca imaju vrlo pozitivna iskustva odrastanja u udomiteljskoj obitelji, u istraživanju se željelo dobiti uvid u iskustva djece i udomitelja s iskustvom prekida udomiteljstva, kako bi se prepoznali čimbenici rizika za neuspješno udomiteljstvo i kako bi ih se preveniralo ubuduće. Rezultati ukazuju na potrebu bolje pripreme i djeteta i udomitelja za udomiteljsku skrb. I djeca i udomitelji navode da u većini slučajeva nisu imali priliku ranije kontaktirati i bolje se upoznati prije udomljenja. No, ima i pozitivnih primjera. Primjerice, kad bi dijete koje je smješteno u ustanovi, boravilo tijekom vikenda i praznika u udomiteljskoj obitelji više puta te su ga pitali bi li željelo ostati u toj obitelji.
Udomitelji također ističu da prije dolaska djeteta u obitelj, prilikom kontakta sa socijalnim radnicima nisu dobili potpune informacije o djetetu, njegovom zdravstvenom stanju i prethodnom životnom iskustvu, što je često dovodilo do toga da se udomitelji nisu najbolje snašli u svojoj ulozi, zbog nedovoljne pripremljenosti, ali i izostanka odgovarajuće edukacije i stručne podrške.
Ohrabruje podatak o rastu broja djece uključene u poludnevni boravak pri centrima za pružanje usluga u zajednici, što je vrijedna socijalna usluga u lokalnoj zajednici, a ujedno i pomoć školama koje nemaju mogućnost organiziranja produženoga boravka djece. Broj djece obuhvaćene tom uslugom u 2017. je izrazito povećan na 546 djece (u 2016. bilo ih je 473).
Najčešći razlozi prekida smještaja i organiziranog stanovanja za djecu i mlade su povratak u vlastitu obitelj, smještaj u drugi dječji dom ili udomiteljsku obitelj ili završetak školovanja. Pritom djeca starija od 15 godina iznimno rijetko odlaze u udomiteljsku obitelj. Za oko 5% djece i mladih u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i centrima za pružanje usluga u zajednici stručnjaci procjenjuju da te ustanove nisu prikladno rješenje za njih ta de bi ih trebalo smjestiti u ustanove za djecu s teškoćama u razvoju ili za djecu s problemima u ponašanju.
Također, među djecom na smještaju i organiziranom stanovanju porastao je broj djece bez pratnje, koje je u 2017. bilo 42.
U 2017. godini u sustavu se nalazilo 60 djece koja imaju ostvarene pretpostavke za posvojenje i koja su većinom bez ikakvih zdravstvenih ili drugih poteškoća, a manji dio čine djeca s teškoćama u razvoju, s kroničnim bolestima ili kombiniranim oštećenjima. Najveći broj djece koja imaju ostvarene pretpostavke za posvojenje, a i dalje se nalaze u institucijama su djeca u dobi od 10 do 18 godina, za čije posvojenje postoji smanjeni interes ili je riječ o djeci koja se protive posvojenju. Nažalost, vidljivo je da se broj posvojenja djece iz domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i centara za pružanje usluga u zajednici godinama smanjuje pa ih je tako 2015. posvojeno 42, zatim u 2016. godini 22, a u 2017. godini samo 18.
U kvalitativnom dijelu istraživanja nastojalo se doznati kako djeca vide alternativnu skrb, upoznati njihova iskustva i prijedloge za unapređenje, kao i izazove s kojima se susreću udomitelji i stručni djelatnici. Ovi rezultati ukazuju na potrebu unapređenja sustava edukacije i podrške udomiteljima i djeci, potrebu intenzivnijeg rada s obitelji po izdvajanju djeteta u cilju njegova povratka u biološku obitelj, nužnu veću participaciju djece u donošenju odluka koje ih se tiču te bolju podršku djeci koja izlaze iz sustava skrbi. Također upućuju na potrebu daljnjeg razvijanja dostupnosti usluga organiziranog stanovanja, promjenu zakonske regulative te znatna kadrovska poboljšanja u sustavu socijalne skrbi.
Nakon predstavljenih rezultata pravobraniteljica Pirnat Dragičević istaknula je kako je namjera istraživanja i stručnoga skupa naglasiti važnost najboljeg interesa djeteta koji treba biti u fokusu svih predstojećih izmjena zakona, Kako Zakona o udomiteljstvu, tako i Zakona o socijalnoj skrbi i Obiteljskoga zakona. Predstavljanje rezultata istraživanja pratili su predstavnici Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, centara za socijalnu skrb, ustanova i stručnjaka koji rade s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi, predstavnici udomitelja, akademske zajednice i drugi.
[1] U skladu s ciljevima „Plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj 2011.-2016. (2018.)“ ili tzv. „Master plana“