Smatram da je za bilo koje dijete te njegovu dobrobit i interese štetno objavljivanje podataka i informacija o djetetu, o postupcima u kojima se odlučuje o obiteljskim odnosima, kao i postupcima ovrhe pravomoćnih sudskih odluka. Uz to, ni za jedno dijete nije dobro da se javnost i pojedinci koji reagiraju tek na pojedine elemente situacije i nemaju cjelovitu sliku niti sve informacije, angažiraju i protestiraju protiv poštivanja zakonitih sudskih odluka. Javnost koja emocionalno reagira ne doprinosi ublažavanju teškoća koje su izazvane puno prije same ovrhe. Ovrha je tek krajnja mjera koju zakon propisuje kada su iscrpljeni drugi načini provedbe odluke suda i koja se mora primijeniti iznimno. Prisilno oduzimanje djeteta radi provođenja sudske odluke svakako je mučan čin do kojeg mora doći ako roditelji nisu spremni poštivati sudske odluke. Kad se roditelj svjesno odluči da ne poštuje sudsku odluku djetetu nanosi neprocjenjivu štetu jer posljedica toga je izlaganje djeteta mučnim scenama, šoku i stresu. Za djecu su stresne i uznemirujuće okolnosti u kojima se provodi prisilno izvršenje presude, posebice kada su popraćene velikim interesom javnosti i medija. Osim neizvjesnosti, djecu plaši i atmosfera koja se u tim okolnostima javlja, a dodatno im šteti odugovlačenje postupanja institucija koja su im dužna pružiti zaštitu i pomoć. Djetetovoj potrebi za sigurnošću, stabilnošću i zaštitom sigurno neće pridonijeti protesti velikog broja ljudi koji su silno uznemireni i emotivni. Ono se može još više uplašiti i pitati se koliko je samo odgovorno za sve te ljude i za sve što se događa. Ono ne vidi ljude koji mu pomažu već ljude koji gube kontrolu, vrijeđaju, prijete, viču i plaču.
Nisam zagovornik ovrhe prisilnim oduzimanjem, i uvijek sam za to da se dijete zaštiti od mučnih situacija prisilnog izvršenja, ali kad drugi načini nisu polučili rezultate onda to ostaje kao krajnje sredstvo jer odluke se donose i moraju donositi u najboljem interesu djetetu pa je onda i njihovo provođenje prije svega u interesu djeteta. Pri tome, maksimalnu podršku i pomoć da iziđe iz teške obiteljske situacije, djetetu trebaju pružiti bliski ljudi.
Zbog zaštite dobrobiti djeteta ne želim u javnosti komentirati pojedinačni slučaj kako svojim komentarom ne bih dodatno pojačala interes medija i time pridonijela eksponiranosti djetetove sudbine u medijima. No, jučerašnja „ovrha“ u Splitu i njezine mučne scene koje su preplavile medije kako televizijskih kuća, portala tako i društvenih mreža izazvala je brojne reakcije zabrinutih građana koji su zgroženi postupkom koji se nažalost odvijao pred očima javnosti. Isključenje javnosti u ovakvim slučajevima nije potrebno da bi se nešto skrivalo već prije svega kako bi se zaštitilo dijete. Nažalost to se u ovom slučaju nije dogodilo, već je štoviše uključivanje „ulice“ i medija zasigurno pojačalo djetetovu traumu. Najveća odgovornost u ovakvim situacijama je svakako na roditeljima. Njihova je dužnost da pripreme sebe i dijete na život po sudskoj odluci, a ne da je izbjegavaju nadajući se da će pod pritiskom javnosti onemogućiti provođenje odluke suda. No, odgovornost je i na medijima koji bi se u izvještavanju trebali voditi etičkim i profesionalnim načelima koji ih obvezuju na poštivanje dostojanstva privatnog i obiteljskog života, a posebice zaštite interesa djeteta koje je žrtva svoje obiteljske situacije. Mediji i društvene mreže svakako nisu mjesto za procjenu najboljih interesa djece u delikatnim situacijama poremećenih odnosa njihovih roditelja. Djeca imaju pravo na pravnu zaštitu protiv miješanja u njihov privatni život. Razumijem želju građana da se osobnim angažmanom uključe u slučaj i „pomognu“ djetetu no, takav njihov angažman ne pomaže djetetu, već samo dodatno otežava njegov položaj.
Pravobraniteljica za djecu, Helenca Pirnat Dragičević