Izbornik

Kako ohrabriti i djecu i odrasle za izazov dječjega sudjelovanja

Kako ohrabriti i djecu i odrasle za izazov dječjega sudjelovanja

Nastavljajući s obilježavanjem 15. obljetnice Pravobranitelja za djecu, pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević pozvala je 21. studenoga 2018. u Malu kuću dječjih prava predstavnike svih pravobraniteljskih ureda, relevantnih državnih tijela, akademske zajednice, civilnog sektora te drugih zainteresiranih stručnjaka na predstavljanje rezultata istraživanja “Participacija djece u sustavu odgoja i obrazovanja”, provedenoga 2017. i 2018. godine na inicijativu Ureda pravobraniteljice za djecu. Tom prilikom predstavljen je i oblik dječjega sudjelovanja koji ovaj Ured razvija kroz svoju Mrežu mladih savjetnika.

Podsjetnik na proteklih 15 godina

Bila je to ujedno i prigoda za kratki “rođendanski osvrt” i analizu rada institucije Pravobranitelja za djecu od njegova osnutka, za što se pobrinula zamjenica pravobraniteljice mr. sc. Maja Gabelica Šupljika. Ona je podsjetila na neke važne godine i datume u nastanku, rastu i razvoju Pravobranitelja za djecu, kao i na prekretnice i trenutke kriza. Godine 2003. za prvu pravobraniteljicu izabrana je Ljubica Matijević Vrsaljko, koja je 2004. ustrojila multidisciplinarni tim i stručnu službu.

U proteklih 15 godina Ured je radio na ukupno 16.603 pojedinačna slučaja i gotovo 14 tisuća općih predmeta i inicijativa. Njegovi su djelatnici obišli 780 ustanova za djecu te drugih mjesta na kojima se organizira skrb o djeci. Uz desetak tisuća preporuka u pojedinačnim slučajevima, uputili su nadležnim tijelima 573 opće preporuke, prijedloga ili upozorenja s ciljem poticanja sustavnih promjena u društvu za zaštitu djece. Pokrenuli su inicijative za izmjene ili donošenje 323 zakona i drugih propisa, organizirali 140 skupova, od kojih pet međunarodnih konferencija, održali su ukupno 682 predavanja i radionica, objavili dvadesetak publikacija…

Podsjetila je na uspjehe, ali i na velike izazove u prošlosti, poput prijetnji očuvanju neovisnosti ureda specijaliziranog za dječja prava, kad ga je izvršna vlast željela spojiti s ostalim pravobraniteljima. Naglasila je da će i u budućnosti važna zadaća biti što bolje i jasnije prezentirati ulogu i ovlasti Ureda pravobranitelja za djecu te tragati za indikatorima uspješnosti, efikasnosti i učinkovitosti.

Dječje sudjelovanje u radu Pravobranitelja

Zatim je o posebnoj važnosti sudjelovanja djece u radu Ureda, od samoga početka kroz različite oblike susreta, radionica, rasprava i fokusnih grupa s djecom, sve do stvaranja Mreže mladih savjetnika ili MMS-a 2010. godine, kao stalnog dječjeg savjetodavnog tijela pravobraniteljice, govorila savjetnica Davorka Osmak Franjić koordinatorica MMS-a. Opisala je misiju mladih savjetnika, koji su ujedno i suradnici i ambasadori pravobraniteljice, koji je informiraju o stajalištima djece, a ujedno informiraju i djecu o dječjim pravima i ulozi pravobraniteljice. Izvijestila je o raspravama i preporukama MMS-a, o istraživanjima koja su inicirali, odnosno proveli među svojim vršnjacima, o Strategiji protiv psihičkog vršnjačkog zlostavljanja koje su nazvali “Stop tišini koja boli!”, suradnji s Europskom mrežom mladih savjetnika ENYA, preporukama ministrici znanosti i obrazovanja o nužnim promjenama u školstvu, sve do nedavnoga sudjelovanja na međunarodnoj konferenciji EUROCHILD-a te u kampanji “I ja želim čitati!” za pomoć djeci s disleksijom.

Što kažu djeca – članovi MMS-a

O tome kako djeca vide i doživljavaju pravo sudjelovanja te što za njih znači ostvarivanje toga prava govorile su članice četvrte generacije MMS-a Martina Vidović iz Rijeke, Petra Ledić iz Splita i Emilia Čokolić iz Osijeka. Emilija je istaknula kako se MMS zalaže da sudjelovanje djece proširi, da postane uobičajeno, da ga odrasli prihvate, da razumiju zašto je ono važno te prepoznaju koja njihova ponašanja blokiraju djecu, a koja ih potiču na stvarno sudjelovanje. Martina je rekla kako se u MMS-u osjeća dobro jer se tu podjednako cijeni svačije mišljenje, što djeca imaju slobodu reći što misle bez osuđivanja i omalovažavanja i što osjećaju da su njihova mišljenja i prijedlozi doista dobrodošli. Petra je na kraju iznijela primjere ponašanja odraslih koja obeshrabruju sudjelovanje djece, a to su predrasude odraslih da djeca ništa ne znaju i ne razumiju, zatim kad ih ne shvaćaju ozbiljno ili se ljute na dječje prijedloge i ušutkuju ih, ali i kad im “serviraju” svoja mišljenja i očekuju da ih djeca izgovore pred publikom – kao primjer dječjeg sudjelovanja. Članice MMS-a prenijele su i zajedničku poruku MMS-a djeci: Koristite priliku izreći svoje mišljenje, ne bojte se zauzeti za sebe jer uvijek postoji netko tko će vas čuti!

Poruke istraživanja o dječjoj participaciji u školi

Pravobraniteljica H. Pirnat Dragičević najavila je potom središnji dio skupa na kojem je voditeljica istraživačkoga tima izv. prof. dr. sc. Ivana Jeđud Borić s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu predstavila rezultate istraživanja “Participacija djece u sustavu odgoja i obrazovanja”. Zahvalila je na predanom radu i entuzijazmu i voditeljici i članicama istraživačkog tima: izv. prof. dr. sc. Valentini Kranželić, doc. dr. sc. Anji Mirosavljević i Andreji Ćosić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu te dr. sc. Ani Širanović s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i doc. dr. sc. Aleksandri Huić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Istraživanje je provedeno u pedesetak osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj, koje je uključilo i anketiranje  ukupno 2720 učenika te 461 nastavnika i stručnog suradnika iz 21 osnovne  i 20 srednjih škola iz raznih područja Hrvatske. (Više o istraživanju možete pročitati u sažetom prikazu ovdje.)

Ivana Jeđud Borić istaknula je neke zabrinjavajuće i neke poticajne poruke i pouke koje proizlaze iz rezultata istraživanja. Svakako najviše zabrinjava to da gotovo četvrtina učenika ili oko 24 posto ne osjeća povezanost sa svojom školom i približno toliko ih navodi da nisu sretni što pohađaju baš tu školu. No, većina uglavnom navodi da su zadovoljni školom, a osobito odnosima u školi, pri čemu su odrasli zadovoljniji od djece, ali su i jedni i drugi nezadovoljni velikom opterećenošću nastavnih planova i programa.

Poticajna je poruka da djeca žele sudjelovati u različitim aktivnostima i inicijativama koje čine školski život, ali ne putem formalnih predstavničkih tijela, kao što je Vijeće učenika, za koje navode da nema stvarnoga utjecaja na promjene. Ohrabruje i da učenici ističu važnost stručnih suradnika u školi (pedagoga, psihologa, knjižničara…), koje osjećaju kao potporu i zaštitnike prava učenika.

U raspravi koja je uslijedila gosti su govorili o važnosti sudjelovanja djece i doprinosu Ureda pravobraniteljice na tom planu, ali i o raširenom problemu nerazumijevanja pa i neprihvaćanja dječjih prava od strane odraslih. Jesu li odrasli koji rade s djecom “alergični” na dječja prava – zato što misle da se “previše ističu prava djece, a ne govori se o njihovim obvezama” –  ili su “otporni” na prava djeteta toliko da ih redovito odbijaju integrirati u svoje strategije poučavanja i odnose s učenicima ili je riječ o neznanju i nesporazumu – pitanja su koja su zaintrigirala sudionike skupa i o kojima će se zacijelo raspravljati i ubuduće.

Rezultati istraživanja bit će objavljeni i šire elaborirani u posebnom zborniku koji će Ured pravobraniteljice za djecu objaviti sljedeće godine, a do tada još predstoji i informirati na odgovarajući način djecu i odrasle koji su bili uključeni u istraživanje.