Izbornik
Stajalište pravobraniteljice u povodu izjave ministra zdravstva o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi

Ured pravobraniteljice za djecu neprestano ukazuje na potrebu odrastanja djeteta u obiteljskom okruženju koje ima važnu ulogu za njegov uravnoteženi razvoj. Implementacijom Konvencije o pravima djeteta u hrvatski pravni sustav, država je preuzela obvezu da osigura skrb svakom djetetu na način da ono živi u svojoj biološkoj obitelji, a ukoliko to nije moguće, potrebno mu je osigurati alternativnu/zamjensku skrb, što može uključivati smještaj djeteta kod udomitelja, posvojenje ili, samo ako je prijeko potrebno, smještaj u odgovarajućoj ustanovi socijalne skrbi.

Upravo iz činjenice da je obiteljska skrb primjerenija djeci, Vlada RH je još kasnih devedesetih krenula s procesom deinstitucionalizacije, s ciljem promjene u omjeru između institucijske i izvaninstitucijske skrbi, a što je bilo razrađeno kroz Plan transformacije i deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi 2011.-2016. (2018.). Po kalendarskom završetku Plana, u prosincu 2018., donesen je novi Plan deinstitucionalizacije, transformacije te prevencije institucionalizacije 2018.-2020., kojim je predviđeno intenziviranje procesa transformacije i deinstitucionalizacije, te prevencija institucionalizacije, osiguravanje šireg obuhvata socijalnih usluga i razvoja novih usluga u skladu s planiranim prioritetima na lokalnoj razini u svrhu regionalno ravnomjernog pružanja usluga i osiguravanja dostupnosti usluga u zajednici.

Prema podacima Ureda pravobraniteljice za djecu, u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i centrima za pružanje usluga u zajednici na dan 31. prosinca 2019. godine na smještaju i organiziranom stanovanju nalazilo se 808 djece i mladih (8 više nego u 2018.). Radi se o velikom broju djece i mladih, ali još dodatno zabrinjava podatak da je tijekom 2019. smješteno 537 djece i mladih, što je za 125 djece i mladih više nego u 2018. godini.

Za osiguravanje zamjenske skrbi o djeci koja ne mogu živjeti u biološkoj obitelji najvažnije je da educirani djelatnici u centrima za socijalnu skrb procijene individualne potrebe svakog djeteta. Vrlo je važna i kvalitetna stručna procjena kompetencija osoba koje žele pružati udomiteljsku skrb, njihova posvećenost i da se dobro i predano skrbe o djetetu, a ne njihova spolna orijentacija. Naravno, pri donošenju odluke potrebno je uvažiti i mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i zrelošću.

Također je, iz perspektive zaštite najboljeg  interesa djeteta, pri donošenju odluke o smještaju djeteta u udomiteljsku obitelj važno voditi računa i o činjenici da se istospolni parovi još uvijek susreću s jako izraženim predrasudama u okolini, ponekad i izrazito neprijateljskim stavovima. Međutim, spolna orijentacija ne bi trebala biti odlučujući faktor o tome hoće li netko biti udomitelj ili ne, već je za dijete najvažnije da dođe u udomiteljsku obitelj koja će mu se potpuno posvetiti, predano se skrbiti o njemu, pružiti mu sigurnost, toplinu doma, emocionalnu stabilnost te odrastanje u sredini u kojoj vladaju uvažavajući i nenasilni odnosi.