Izbornik

Uz Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece – 19. studenoga

Uz Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece – 19. studenoga

Mjesec studeni u cijelom je svijetu posvećen podizanju svjesnosti o važnosti zaštite prava i dobrobiti djece, budući da se 20. studenoga obilježava kao dan kada su Ujedinjeni narodi, 1989. godine,  donijeli Konvenciju o pravima djeteta. Ratificiranjem ove Konvencije gotovo sve države svijeta, među njima i Hrvatska, prihvatile su obvezu da pravnim mehanizmima osiguraju ostvarivanje i zaštitu svih prava djece, kao što su: pravo na opstanak i razvoj, zdravlje, socijalnu skrb, obrazovanje, pravo na zaštitu od svih oblika nasilja i iskorištavanja, pravo na slobodu izražavanja, odmor, igru i slobodno vrijeme, te druga prava.

S prvim danom studenoga započelo je „19 dana aktivizma za prevenciju nasilja nad djecom i mladima“, ususret 19. studenome – Svjetskom danu prevencije zlostavljanja djece. Time se posebno ističe važnost prava djeteta na zaštitu od nasilja, te se potiče razvoj prevencijske kulture i jačanje svjesnosti o tome da se svako nasilje nad djecom može i treba spriječiti. Ovogodišnja središnja tema Svjetskog dana prevencije zlostavljanja djece je prevencija seksualnog zlostavljanja djece. S tim u vezi, podsjećamo da je pravobraniteljica za djecu u povodu Europskog dana zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja – 18. studenoga, uputila preporuku Vladi RH o nužnosti donošenja posebnog zakona o zaštiti djece od nasilja (https://dijete.hr/uz-europski-dan-zastite-djece-od-seksualnog-zlostavljanja-i-iskoristavanja-hrvatskoj-treba-poseban-propis-o-zastiti-djece-od-nasilja/).

Konvencija o pravima djeteta obvezuje državu da osigura mehanizme kojima će cijela zajednica funkcionirati kao zaštitna mreža za dijete. Najveći dio odgovornosti za to jest na državi, ali zaštita djece od nasilja je i zajednička obveza sviju nas, osobito u vremenu krize, kada se općenito povećavaju rizici od izloženosti djece različitim nepovoljnim utjecajima.

Zato je posebno sada, jako važno raditi na podizanju javne svijesti o opasnosti i pogubnom utjecaju nasilja na djecu, te ohrabriti građane, da prijave svaku sumnju na moguće nasilje koje se odvija skriveno, možda u njihovom susjedstvu. Onima koji se kolebaju i ne žele prijaviti nešto u što nisu sigurni, poručujemo da je važno prijaviti i sumnju, a policija i centar za socijalnu skrb utvrdit će je li dijete doista ugroženo i zaštititi ga. Prijave mogu biti i anonimne. Valja imati na umu da takvom prijavom možda doista spašavamo život djetetu.

Važna uloga medija

U poticanju građanske odgovornosti i senzibiliteta za zaštitu djece od nasilja osobito je važna uloga medija. Brojni su primjeri u kojima su mediji potvrdili da imaju snagu pokrenuti savjest građana, motivirati ih za društveni angažman, ali i potaknuti institucije da djeluju brže i učinkovitije u zaštiti djece.

Izvještavanje o djeci uvijek zahtijeva pojačanu osjetljivost i razumijevanje ranjivosti djeteta. Poseban oprez novinara nužan je prilikom izvještavanja o: nasilju nad djecom, osobito o žrtvama seksualnog nasilja, vršnjačkome nasilju, nestaloj djeci, djeci s teškoćama u razvoju, djeci smještenoj u institucijama,  bolesnoj djeci – oboljeloj od teških, rijetkih i kroničnih bolesti, ali i od zaraznih bolesti poput Covida-19; o humanitarnim akcijama za pomoć bolesnoj ili siromašnoj djeci, o djeci koja su počinitelji kažnjivih djela, djeci čiji su roditelji u sukobu sa zakonom i drugim ranjivim skupinama (detaljnije preporuke pravobraniteljice za djecu o zaštiti privatnosti djece u medijima dostupne su na http://dijete.hr/press/).

Zaštita djece prilikom medijskog izvještavanja o nasilju

U nastavku donosimo kratki podsjetnik o zaštiti djece prilikom izvještavanja o osjetljivim temama kao što je nasilje.

Izvještavanje o djeci žrtvama nasilja – U vijestima o nasilju nad djecom nužno je zaštititi identitet djeteta, kako bi se izbjeglo izlaganje djeteta tzv. sekundarnoj viktimizaciji, odnosno ponovnom proživljavanju pretrpljene traume, kao i da bi ga se zaštitilo od neželjenih reakcija u njegovoj okolini. Pritom nije dovoljno samo prikriti djetetovo ime i prezime i njegov lik na snimci, već se ne smiju objaviti ni imena njegovih roditelja, rodbine, ime škole koju pohađa, mjesta/naselja u kojem živi, odnosno nijedan podatak koji bi omogućio otkrivanje djetetova identiteta.

Izvještavanje o seksualnom zlostavljanju i seksualnom iskorištavanju djece – Mediji mogu pridonijeti jačanju svijesti o potrebi zaštite djece od spolnoga nasilja i iskorištavanja, a osobito su korisni oni prilozi koji, uz prikaz pojavnosti zlostavljanja djece, upućuju na mogućnosti prevencije i na mjesta na kojima djeca i roditelji mogu dobiti pomoć ili savjet. Senzacionalističko izvještavanje o pojedinačnim slučajevima seksualnog nasilja nad djecom može nanijeti štetu djeci i kad identitet djeteta ostaje skriven. Osobito je štetno kad mediji detaljno opisuju način i postupke seksualnog zlostavljanja ili prenose dijelove djetetova svjedočenja o tome ili izjave zlostavljača koji „opravdava“ svoje predatorsko ponašanje. Neosjetljivo izvještavanje nanosi štetu i drugoj djeci-žrtvama seksualnog nasilja jer ih može odvratiti od prijavljivanja takvih slučajeva zbog straha da će i sama biti izložena znatiželji javnosti.

Izvještavanje o vršnjačkom nasilju u školi – Prikazivanje pojedinačnih slučajeva vršnjačkoga nasilja u medijima uvijek predstavlja veliki rizik od kršenja prava sve uključene djece, te se općenito ne preporučuje. Iako je poželjno je da mediji upozoravaju na probleme vršnjačkoga nasilja, da istražuju kako škole sprečavaju i suzbijaju nasilje te provode programe prevencije, nije prihvatljivo da detaljno izvještavaju o pojedinačnim slučajevima. Iznošenjem takvih pojedinosti najčešće se ne može izbjeći nanošenje daljnje štete djeci, pogotovo kad se objavljuju i komentari čitatelja koji su često na štetu djece. U slučaju da urednik procijeni da je objava o pojedinačnom slučaju u interesu javnosti i u interesu djeteta, tada je nužno poduzeti sve da se potpuno onemogući otkrivanje djetetovog identiteta u javnosti.

Ne objavljivati snimke vršnjačkoga nasilja – Snimke vršnjačkoga nasilja koje djeca i mladi objavljuju na društvenim mrežama ukazuju na ozbiljan problem, ponajprije na to koliko smo kao društvo zakazali u prevenciji i ranim intervencijama. Svakako je zabrinjavajuće i to što djeca i mladi snimaju i dijele takve snimke, te se moramo zapitati koliko kao društvo razvijamo empatiju kod djece – što je jedna od važnih odgojnih zadaća škole, a ne samo obitelji. Važno je da nas i mediji na to upozore, ali jako je opasno dijeliti snimke vršnjačkoga nasilja putem medija. Time se nastavlja nasilje nad žrtvom, povećava se ranjivost i patnja žrtve, širi se „publika“ koja svjedoči tome nasilju, a sve to nerijetko postaje snažan poticaj za daljnje nasilje i neprihvatljiva ponašanja među djecom i mladima. Činjenica da je na snimkama često prikriven identitet aktera ne može umanjiti štetnost takvih objava. Stoga pozivamo urednike da nikada ne objavljuju takve snimke.

Zaštititi dijete kao izvor informacija – Novinari često smatraju da autentičan djetetov iskaz daje osobitu snagu medijskoj osudi nasilja i pojačava pritisak na institucije da brže djeluju. No, takav postupak opravdan je jedino pod uvjetom da dijete zbog toga neće biti izloženo neugodnim posljedicama, mogućoj osveti i drugim opasnostima, te da se neće narušiti njegovi odnosi u neposrednom okružju. Primjerice, ako dijete govori o lošim postupcima svojih roditelja, o propustima svojeg učitelja, školskog ravnatelja ili svojeg liječnika, ako kritizira ponašanje agresivnog susjeda – novinar ga mora zaštititi kao izvor informacija – isto kao što štiti druge izvore koji su mu povjerili neki podatak.

Sudjelovanje djece u medijskim prilozima – Medijski propisi i novinarska etika obvezuju novinare da ne zlorabe dječju otvorenost. Za susrete s medijima i snimanje u školi ili vrtiću obvezno je prethodno pribaviti suglasnost roditelja koji trebaju biti upoznati sa svrhom snimanja i kontekstom u kojem će djeca biti prikazana. No, uz roditeljsku suglasnost, uvijek se očekuje i odgovornost novinara i urednika u zaštiti djeteta od svake situacije koja bi mu mogla nanijeti štetu, pogotovo od retraumatizacije kada dijete govori o proživljenom traumatskom događaju. Takvi razgovori s djetetom, čak i ako ne budu prikazani u medijima, mogu potaknuti uznemirenost djeteta. Nešto što se novinaru ili uredniku čini kao „moćan“ medijski prilog koji će duboko dirnuti publiku, za dijete može biti okidač za ponovljenu traumu i duboku patnju.

Ni dijete ni roditelj ne mogu uvijek predvidjeti sve rizike javnoga istupanja, ponekad ni roditelji nemaju dovoljno znanja i iskustva da bi mogli procijeniti kako će medijsko izlaganje utjecati na dijete (a ponekad, zbog vlastitih interesa, svjesno zanemare interes djeteta). Zato je jako važno da novinari razumiju pojam zaštite dobrobiti djeteta. Preporučujemo nakladnicima da razvijaju vlastite profesionalne standarde (kodeks) ponašanja prema djeci – i kad se izvještava o djeci i kad se izravno komunicira s djecom.