U Uredu pravobraniteljice za djecu 26. listopada 2009. organiziran je sastanak s voditeljicom Službe za zaštitu zdravlja mladih i prevenciju ovisnosti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo dr. sc. Marinom Kuzman. Tom prilikom razgovaralo se o pravima djece u području zaštite zdravlja, a u razgovoru su, uz pravobraniteljicu Milu Jelavić, sudjelovale njezina zamjenica Maja Gabelica Šupljika, savjetnice Ester Radmilo i Davorka Osmak Franjić te stručna suradnica Ana Albrecht.
Razgovaralo se o brojnim aktualnim temama kao što je konzumacija alkohola i pojava teškog opijanja kod sve mlađih tinejdžera, dileme oko cjepiva protiv HPV-a, provođenje zdravstvenog odgoja u školama i informiranost djece o očuvanju reproduktivnog zdravlja i drugim pitanjima. Zbog brojnih upita upućenih Uredu pravobraniteljice, od gošće je zatraženo da razjasni obveze liječnika, roditelja te osoblja dječjeg vrtića i škole u vezi s čuvanjem tajnosti dijagnoze djeteta.
Pravo na informaciju o djetetovoj dijagnozi imaju samo liječnik i roditelj, objasnila je dr. Kuzman. Liječnik može pitati roditelja želi li on da škola zna za djetetovu dijagnozu, može mu objasniti dobre strane toga da je škola upućena u zdravstveno stanje djeteta i u to kakvu vrstu pomoći djetetu mora pružiti odrasla osoba koja se nađe blizu njega u slučaju, primjerice, epileptičkog napada ili alergijske reakcije. No, odluka je na roditelju i, ako on ne želi, dijagnoza se ne smije otkriti drugim osobama. To ponekad stvara teškoće, jer neki roditelji ne razumiju ili ne žele prihvatiti ograničenja s kojima, zbog bolesti, njihova djeca moraju živjeti.
Prilikom upisivanja djeteta u osnovnu školu ili vrtić, njegov će pedijatar upozoriti na zdravstveno stanje djeteta i odrediti zaštitne mjere kojih se osoblje vrtića i škole treba pridržavati. Oni, dakle, ne trebaju znati dijagnozu, nego ono što dijete smije i ne smije činiti. Bitno je, također, da škola ima na raspolaganju kontakt osobu koju može pitati za savjet u vezi zaštite zdravlja djeteta.
Dr. Kuzman istaknula je i važnu ulogu liječnika školske medicine, koji treba imati sve podatke o djetetu i koji će školu izvijestiti o eventualnim ograničenjima u redovitim zaduženjima učenika, primjerice, ako postoji potreba da dijete bude oslobođeno nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Zaključak je da roditelja treba savjetovati i pokušati ga uvjeriti kako je za dijete dobro da osobe koje su odgovorne za njega u vrtiću i školi znaju njegovu dijagnozu te da se djetetovu okolinu informira i educira o tome kako pružiti pomoć djetetu.
