Već sedmu godinu zaredom Europski dan zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja – 18. studenoga obilježava se širom Europe kako bi se podigla svjesnost o važnosti sprečavanja seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece i potaknulo države da ulože maksimalne napore i resurse kako bi omogućile djelotvornu i sustavnu zaštitu djece. To je ujedno i povod da se zapitamo jesmo li danas u Hrvatskoj postigli dostatnu razinu zaštite djece od seksualnog nasilja.
I dok javnost očekivano reagira na slučajeve seksualno zlostavljane djece sa zgražanjem i oštro osuđujući počinitelje, reakcija pravosuđa pritom je često razočaravajuća. Svjedoci smo sudske prakse da se počinitelji puštaju da se brane sa slobode, a da pritom žrtva ne dobiva odgovarajuću zaštitu, pomoć i podršku, štoviše, da nerijetko doživljava osudu i prijekor okoline, stigmatizaciju te narušavanje privatnosti, često i zbog senzacionalističkog medijskog praćenja takvih slučajeva. Sve to dodatno traumatizira žrtvu, što se zatim pojačava i kroz kazneni postupak, koji traje i po nekoliko godina.
Kada konačno i dođe do presude, za počinjenje spolnih delikata na štetu djece izriču se blage kazne, a izrečene kazne zatvora nerijetko se zamjenjuju radom za opće dobro ili uvjetnom kaznom. Time se djecu obeshrabruje u prijavljivanju, a počinitelje potiče na činjenje novih delikata. Također se onemogućuje prevencija jer blage kazne imaju za posljedicu i kraće čuvanje podataka u kaznenoj evidenciji i brži nastup rehabilitacije, što otvara mogućnosti da se i osuđeni seksualni predator kasnije zaposli u dječjem vrtiću, školi, dječjem domu i na drugim poslovima koji uključuju kontakt s djecom, da posvoji dijete ili mu bude udomitelj.
Nedopustivo je da osoba koja je seksualno zlostavljala dijete i za to bila pravomoćno osuđena ikada bude u poziciji da dođe u kontakt s djecom obavljajući neku profesionalnu djelatnost, no sadašnji normativni okvir to omogućuje, jer nastupom rehabilitacije briše se mogućnost provjere kriminalne prošlosti. Na to ukazujemo dulje vrijeme zalažući se za trajnu dostupnost podatka o kriminalnoj prošlosti koji bi ukazivali na neprikladnost neke osobe za rad s djecom, ne osporavajući pri tom njezino pravo na rehabilitaciju i slobodu obavljanja poslova u kojima neće ugrožavati djecu. Da je to moguće postići pokazuju i pozitivna iskustva mnogih zemalja čiju praksu bi i Hrvatska mogla prihvatiti kad bi za to bilo volje.
Zaštita djece od seksualnog zlostavljanja uključuje i zaštitu od osoba koje nemaju kriminalnu prošlost, čije ponašanje nije u sferi kaznene odgovornosti, ali narušava seksualni integritet djeteta i predstavlja „blaži“ oblik seksualnog nasilja, poput seksualnog uznemiravanja djeteta. Naime, u takvim situacijama događa se da državno odvjetništvo odluči ne pokretati postupak ili da sud odbaci optužnicu. Takve odluke imaju dalekosežne nepovoljne posljedice za djecu, osobito kad je riječ o seksualnom uznemiravanju u sportskom klubu ili školi. Nepokretanje kaznenog postupka omogućuje seksualnom zlostavljaču da i dalje obavlja posao u kojem je u doticaju s djecom te da nastavi seksualno uznemiravati djecu, jer se u takvim slučajevima neće aktivirati mehanizmi zaštite predviđeni propisima, kao što je suspenzija djelatnika ili prekid radnog odnosa.
Kad izostane reakcija pravosuđa na seksualno uznemiravanje djeteta, nerijetko izostaje i zaštita djeteta u sredini u kojoj se to dogodilo i poduzimanje radnih ili etičkih sankcija prema počinitelju. U nemalom broju slučajeva odrasli koji bi trebali zaštititi djecu nalaze opravdanje za neprimjerene postupke kolege, krivnju svaljuju na djecu ili njihove roditelje te nalaze brojna opravdanja za nepoduzimanje mjera, pri čemu im zakonski okvir, ali i sudska praksa za to daju mogućnost.
Naš Ured stoga već godinama ukazuje na nužne izmjene propisa kako bi se premostile uočene zakonske praznine i osigurala cjelovita zaštita djece. Važnim smatramo nedavne izmjene Kaznenog zakona, kojima su prihvaćene naše inicijative vezano uz obavezno izricanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja dužnosti ili djelatnosti u kojima počinitelj (taksativno navedenih) kaznenih djela na štetu djeteta dolazi u redoviti kontakt s djecom, te obvezu izricanja zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora za počinitelje spolnih delikata na štetu djeteta. Također pozdravljamo uvođenje nezastarijevanja za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. No, neke važne izmjene koje smo predlagali nisu prihvaćene, poput nezastarijevanja kaznenog progona za sve spolne delikte počinjene na štetu djeteta i trajnog čuvanja podataka u kaznenoj evidenciji o počiniteljima seksualnih delikata.
Budući da se cjelovita zaštita djece ne može postići samo izmjenama kaznenog zakonodavstva, proteklih godina zalažemo se za donošenje posebnoga zakona kojim bi se objedinila zaštita djece od seksualnog nasilja, po uzoru na europske države koje imaju takav propis. Ta naša prošlogodišnja inicijativa upućena Vladi RH zasad nije ostvarena te smo je i ove godine, u povodu Europskog dana zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, ponovno uputili Vladi RH.
Također smo Vladi RH predložili da, po uzoru na skandinavski model Barnahusa, osnuje interdisciplinarne regionalne centre za djecu žrtve u kojima se na jednom mjestu dijete može saslušati, liječnički pregledati u forenzičke svrhe, temeljito procijeniti njegove individualne potrebe, izraditi individualni plan zaštite djetetove sigurnosti te mu se mogu pružiti sve potrebne terapijske usluge. To je mjesto na kojem stručnjaci dolaze k djetetu, a ne da ih dijete mora obilaziti na različitim lokacijama.
Uz Europski dan zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, još jednom moramo priznati da obveza odraslih da zaštite djecu od seksualnog nasilja nije ispunjena. Stoga je na tom području nužno uložiti još mnogo više napora, volje i odlučnosti, vodeći se načelom zaštite najboljeg interesa djeteta.