Pravobraniteljica za djecu je 29. rujna 2023., u postupku javne rasprave (e-savjetovanje), Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike uputila mišljenje na Obrazac prethodne procjene – Zakon o privremenom uzdržavanju.
U njemu je:
- iskazala bojazan zbog najavljene promjene stvarne nadležnosti za donošenje odluka o privremenom uzdržavanju djece (poslove bi sukladno najavama iz Obrasca prethodne procjene trebala preuzeti Agencija za osiguranje radničkih tražbina);
- podržala izmjene zakonskih odredbi s ciljem izmjene visine iznosa privremenoga uzdržavanja u svrhu poboljšanja materijalnog položaja uzdržavanoga djeteta, naglasivši da standard zaštite ovog egzistencijalnog prava djece ne smije, kao do sada, ići ispod granice zakonskog minimuma (s obzirom na sadržaj važeće odredbe koja visinu privremenog uzdržavanja vezuje uz 50 % zakonskog minimuma uzdržavanja);
- predložila zaštitu djece u slučaju kada je uzdržavanje jedini redovni prihod obitelji (ne uračunavajući prava i naknade iz sustava socijalne skrbi), kao i u situaciji kada Hrvatski zavod za socijalni rad ocijeni da bi zbog isplate manjeg iznosa bilo ugroženo uzdržavanje djeteta, na način da se osigura djetetu pravo na privremeno uzdržavanje u punom iznosu utvrđenom ovršnom ispravom;
- predložila ukinuti vremensko ograničenje za korištenje prava na privremeno uzdržavanje, odnosno da se pravo na privremeno uzdržavanje osigura djetetu sve dok obveznik uzdržavanja ne počne izvršavati svoju obvezu sukladno ovršnoj ispravi;
- predložila razmotriti položaj i mogućnost zaštite djece koja ostaju bez doprinosa drugog roditelja zbog njihove radne nesposobnosti, kao i zaštitu djece neutvrđenog očinstva, djece čiji je roditelj – obveznik uzdržavanja odsutan i nepoznata boravišta ili boravi u državi koja nije potpisnica međunarodnih ugovora, u kojim slučajevima je otežano pokretanje ovrhe, kao preduvjeta za korištenje privremenog uzdržavanja;
- predložila unaprijediti i dopuniti propise te preispitati dosadašnju praksu u odnosu na postupke naknade štete zbog nepripadne i nepravilne isplate privremenog uzdržavanja.
Najčešće pritužbe stranaka vezane za privremeno uzdržavanje koje zaprima pravobraniteljica za djecu odnose se na sadržaj zakonskih normi, i to odredbe koja predviđa ograničenja visine iznosa privremenog uzdržavanja (50 % zakonskog minimuma uzdržavanja) i odredbe koja ograničava trajanje toga prava na ukupno tri godine. To problematiziramo već niz godina kroz godišnja Izvješća o radu pravobraniteljice za djecu, nastojeći potaknuti određene promjene koje se, na žalost, do sada nisu dogodile. U tom smislu, najavljeno donošenje novog Zakona o privremenom uzdržavanju vidimo kao priliku za unaprjeđenje propisa i njegove dopune u skladu s interesima djece.
Međutim, iskreno dvojimo o svrsishodnosti najavljene promjene stvarne nadležnosti za donošenje odluka o privremenom uzdržavanju djece, posebice s obzirom na djelokrug dvije institucije o kojima je riječ: Hrvatskog zavoda za socijalni rad, kao pravnog sljednika centara za socijalnu skrb koji ima brojne ovlasti u području zaštite osobnih i imovinskih prava djece te uzdržavanja djece utemeljene na važećem Obiteljskom zakonu i Agencije za osiguranje radničkih tražbina, koja bi prema Obrascu trebala preuzeti nadležnost, kao javne ustanove koja provodi postupke osiguranja tražbina radnika u slučaju stečaja poslodavca i u slučaju blokade računa poslodavca. Naime, područje dječjih prava posebno je delikatno te zahtjeva senzibilitet, edukacije i jedan poseban pristup, drugačiji i specifičniji u odnosu na zaštitu prava odraslih osoba – radnika. Ne vidimo nikakvu poveznicu djelokruga Agencije s problematikom obiteljsko-pravnih odnosa te izražavamo bojazan koliko bi promjena stvarne nadležnosti, umjesto željene efikasnosti postupaka priznavanja prava na privremeno uzdržavanje, dodatno otežala djeci pristup njihovim pravima, kako zbog stvarno različite problematike kojom se ova institucija bavi, tako i s obzirom na upitnu ravnomjernu teritorijalnu dostupnost Agencije. Pritom držimo da svako eventualno daljnje zapošljavanje i educiranje zaposlenika za ovo područje, a koje bi se događalo van sustava socijalne skrbi smatramo dvojbenim, nesvrsishodnim i protivnim najboljim interesima djece, kao krajnjih korisnika njihovih usluga.