Dječji je tjedan svake godine povod da se pozornost javnosti usmjeri na djecu i da se zajedno preispitamo u kolikoj smo mjeri odgovorili na potrebe djece u njihovim obiteljima, u društvu i lokalnoj zajednici. Jesmo li doista učinili sve što smo mogli kako bi se ostvarila prava djece da odrastaju u što boljim uvjetima i da imaju jednake šanse za razvoj i ostvarenje svojih potencijala?
Potpisivanjem Konvencije o pravima djeteta Hrvatska se obvezala da će jamčiti ostvarivanje i zaštitu tih potreba i prava. Hrvatski zakoni uglavnom su usklađeni s Konvencijom, ali u provedbi se stječe dojam da zaštita dječjih prava nije među prioritetima. Još uvijek se, unatoč vrijednim iznimkama, u državnom i lokalnim proračunima lakše pronađu sredstva za gradnju velikih i skupih sportskih objekata, nego za programe kojima bi se osigurala bolja zaštita ili poticanje razvoja djece. Još prečesto slušamo opravdanja kako “nema dovoljno novca”, gotovo svaki put kad nas ekscesni slučajevi podsjete da premalo ulažemo u brigu o djeci i u prevencijske programe.
Kao nositelji prava, djeca imaju i odgovornosti, u skladu sa svojom dobi. Među te odgovornosti spada i angažiran odnos prema svojim i tuđim pravima, izražavanje mišljenja i zauzimanje za ostvarivanje svojih prava. Zato, pružimo djeci više mogućnosti da javno progovore o svojim potrebama i željama, da sudjeluju u stvaranju planova i programa koji su usmjereni na njihovu dobrobit, da pitaju odgovorne kako se ti planovi ostvaruju i kada će se napokon početi ostvarivati i one zadaće koje svi uvijek odlažu za budućnost.
Mnogi stručno osmišljeni programi i akcije za djecu, ma koliko mudro izgledali na papiru, u praksi moraju svladati komplicirani labirint institucija, različito motiviranih posrednika te povoljnih i nepovoljnih okolnosti, kako bi doprli do svakog djeteta i do svake obitelji. Pokušajmo čuti od djece kako to izgleda iz njihove perspektive. Potrudimo se bolje slušati što nam djeca govore i što nam poručuju svojim ponašanjem.
I neka to ne bude samo u Dječjem tjednu.